Električni pogon nije prečac, nego poziv na dulje istraživanje bez iscrpljenosti. Biramo rute s vidikovcima, poštujemo ograničenja snage i punjenja, dijelimo kolačić uz punjač pokraj seoske crkve. Tako se krajolik otvara, a tijelo ostaje zahvalno i spremno za sutrašnji uspon.
Kolibe su živi muzej gostoljubivosti: suše se čarape iznad peći, smijeh krcka poput snijega pod čizmama, a večera miriši na juhu od korjenastog povrća. Tamo se uči dijeliti stol, prepričavati put i poštovati tišinu zajedničke zore.
Sir iz jutarnje mužnje, kruh s kiselim tijestom, borovnice u emajliranoj zdjelici. Kad hranimo tijelo onim što raste oko nas, stvaramo kružni tok dobrote: energija odlazi u mišiće, a zahvalnost u oči koje pozdravljaju sve koji rade tihe, važne poslove.
Na snijegu, blatu ili travi, trag treba biti skroman i prolazan. Držimo se označenih puteva, ne brati rijetke cvjetove, ne hraniti divljač i gasiti svjetiljke ranije. Najljepše uspomene su upravo one koje ne ostave ožiljak u tlu.
Jedan kratak pozdrav na dijalektu otvara vrata štaglja, radionice ili srca. Pitamo gdje kupiti sir, kako vrijeme mijenja prijevoz, koje legende prate stijenu iznad sela. Odgovori dođu s osmijehom, često s rakijom, i uvijek s osjećajem da smo stigli na pravo mjesto.
U Tirolu nas je dočekala starica s jabučnim kolačem, onim što hrskavo miriši na cimet i topli zrak pećnice. Pokazala je stazu koja izbjegava blato i priču kako ju je naučio djed. Kolač smo pojeli polako, zahvalni i tiši nego prije.
Na jednoj križini promašili smo markaciju i završili pod vodopadom koji je sjajio kao srebro. Umjesto ljutnje, sjeli smo i slušali hlađenje misli. Vratili smo se istim putem, ali bogatiji za sliku koja sada otvara svaki naš daljnji razgovor.